stihovi...pjesmice...DOPUNI!

ahhh...Isuse..mila, pa svi smo upoznati koliko je zivot okrutan, ali ja uzivam u svim njegovim carima...pfhahahahaha,.,,

Jednom se rađaš,
jednom samo voliš
Sto putu se na isto mjesto vraćaš,
sto puta preboliš.
Razišli smo se daleko,
jedna djevojka i jedan dečko.
U srcu nas boli,
jer tebe moje srce još uvijek voli.
U duši mi istina,
da sam ja tebi posebna.
Istina me ponekad zaboli,
zašto smo se rastali.
Tuga me sada prati,
srce me ne prestaje boljeti.
A istina samo još jače i jače,
tuče kod drugoga me vuče.
Našla sam si dom,
i dala ljubav dečku tom.
Otišla sa gorkom istinom,
koja je zapečaćena u srcu mom.
Volim te previše,
ali eto ljubav nam se polako briše.
Zaboravljeni smo postali,
jedno drugo zauvijek zaboravili..

Tišina. Samo stari časovnik otkucava sa zida
i svakim otkucajem postaju kobniji časovi ovi,
dio po dio moga srca svakim se otkucajem kida
i sada moje slomljeno srce slanim rijekama plovi.
Mir. Samo se vjetar igra sa jesenjim lišćem
i svaki umrli list kao da i moj život krati,
a ja tvoju sliku sve čvršće na grudi stišćem
i znam, umrijeću bez tebe, a ti to nećeš znati.
Tišinu odjednom jecaji slamaju u noći,
a časovnik kuca i dalje, bitku sa njim gubi
ova zadnja nada kojom mislim da ćeš doći,
ova zadnja suza koja sanja da te ljubi.
Nemir se opet javlja u prebolnim ovim grudima
i bol, jača od života, glasnija od krika,
što skriva se duboko u meni pred svim tim ljudima
i vjerno je prekriva, jedini, u ruci tvoja slika.
I evo još jedna suza ugasnu na mom dlanu,
kao zvijezda pade u moje malo more,
i boli izlaze iz mene ne mogu sve da stanu
u ovo bolno srce gdje se sa slutnjom bore.
I zavlada opet mir, nestade sve iz mene
i vjetar kao da stade, odnio sve je lišće,
i nema više jecaja, ni suze da opet krene,
samo umorna ruka sliku na grudi stišće.
Tišina. I stari je časovnik časove brojati stao,
samo je hladnoća tijelom i dušom tiho prošla
i nemam ništa, jer odnio si sve što si mi ikad dao.
Mir. Tišina. To samoća po mene je došla....



goticno.....-.-...SVIDJA MI SE>>!!! haahhah

aFRIKA ::

Jednom se rađaš,
jednom samo voliš
Sto putu se na isto mjesto vraćaš,
sto puta preboliš.
Razišli smo se daleko,
jedna djevojka i jedan dečko.
U srcu nas boli,
jer tebe moje srce još uvijek voli.
U duši mi istina,
da sam ja tebi posebna.
Istina me ponekad zaboli,
zašto smo se rastali.
Tuga me sada prati,
srce me ne prestaje boljeti.
A istina samo još jače i jače,
tuče kod drugoga me vuče.
Našla sam si dom,
i dala ljubav dečku tom.
Otišla sa gorkom istinom,
koja je zapečaćena u srcu mom.
Volim te previše,
ali eto ljubav nam se polako briše.
Zaboravljeni smo postali,
jedno drugo zauvijek zaboravili..

Joj...PESMA JE PREDIVNA...Ne znam ko ju je napisao, ali je predivna...Mnogo mi se dopada...

i meni je vrh....v.r.h........

tnx..pesme su extra

Slazem se!!!

Posjetiš li ikad malena,
onu rijeku što gledali smo nekad skupa?
Isti je miris,ista je boja,
i kesten nad njom još uvijek pupa..
Vrijeme je prošlo,
ja sad morem odlazim tuđini,
misleći na nas kako samo nekad,
gledali brodove u daljini..
Prolaze dani ko vlakovi sjete,
nebo se ko prije zlati,
osjećam te i vidim u šapatima zore,
vrati mi se malena,o,vrati..

Svaki put kad uspijem iznova me poraziš,
ja se opet dignem i za tren zaboravim,
kobna je po mene sva ta snaga moja
kojom praštam sve i za tren zaboravim.
Pa povrijedi me ponovo, kao kamen šutni,
pa se vrati onda još malo me gazi,
bol kad bude najveći ti ga meni pruži,
a do tad ga uzgajaj, da naraste pazi.
Kad ustanem ti me opet na dno gurni,
slomi kao suvišnu grančicu kraj puta
i nikad me nemoj usmjeriti pravo,
već mi pusti srce da porazima luta.
Okuj me samoćom, ne pričaj o ljubavi,
prevari pred svima da upoznam stid,
slaži bezbroj puta, nemoćnom načini
da nikada više ne srušim medju nama zid.
Oduzmi mi sve one snove naše
da se ničem ne nadam i ne budem sanjiva,
ne dopusti da imam ni to utočište
da sklonim se kad postanem osjetljiva, ranjiva.
Već ti sakrij nade, snove, sve što imam,
skloni sva mi svjetla neka bude tama,
pusti samo suze i krv neka teku
i onda me ostavi da ja umrem sama.
Uništi me potpuno, moju ljubav ubij,
pošalji mi sve nesreće što se negdje kriše,
možda onda prestanem ja da praštam tebi
i u svoj te život ja ne pustim više...

Noćas ću biti sama
i gledat ću tužnu kišu
gledat ću je i pisat ću ti stihove
stihovi će govoriti o našoj divnoj ljubavi.

Kada me pitaju zašto plaćem
reći ću im da to je sreća
svima ću reći da
voljela sam pogršnu osobu,
ali da mi nije žao.

Ne pitajte me prijatelji
ja više ne postojim,
a ovo je moje oproštajno pismo
pišem vam kako sam uzalud živjela
zbog jedne obične odbačene ljubavi.

Odlazim polako,
al ne tugujte za mnom
jer odlazim mirne duše,
odlazim sretna,jer tek sada znam
da on nije vrijedan moje patnje.

ne pitajte me prijatelji...

JOS NISI PREBROJAO SAV PESAK SAHARE A RUSI NISU POPILI SVU VOTKU A TI JOS RAZMISLJAS GDE SI POGRESIO.ZAUZELO SI CELU EVROPU A ONDA JE NESTO KRENULO NIZBRDO.MA KO TI JE ONO REKAO DA SI JEVREJ?I ZASTO?I DA NISI HTEO DA ISKORISTIS ATOMSKU BOMBU U SVOJE SVRHE.MA STO NE BI.MORA DA TE NEKO ZEZNUO.ISAO SI U CRKVE ZAR NE.ZARADJIVCAO SA VATIKANOM.E TU SI SE ZEZNUO.I KO TI JE ONO PODVALIO DA RATUJES SA RUSIMA?MORA DA JE TO BIO NEKI BRITANSKI SPIJUN U TVOJIM REDOVIMA.BOLJE DA SI EMIGRIRAO U JUZNU AMERIKU .CCCC.ZENE TI NISU BILE JACA STRANA.MOGAO SI DA BUDES MUSKARCINA DA SI IH UPREGAO.KAKO NISI SHVATIO STA ZNACI KUKASTI KRST.NEMA TI TO VEZE SA CRKVAMA.BOLJE DA SI BUDISTA BIO.OMMMMMMMMMMMMMM.

Zbrajam sve svoje pobjede i greske,
poraze, nadanja,
sve rijeci teske.
Na papir stavljam sva moja trazenja
neke velike srece
prepune dizanja i gazenja
i podvlacim crtu ispod toga svega
i pitam samu sebe:
Zaliti?! Zbog cega?
Prekrizim u jednom potezu ruke
sve one koji su mi obecavali
mirne luke
i kleli se da ce skinuti mi
zvijezde sa neba,
ali, ne...
To nije ono sto meni treba.
Moja je sreca negdje u meni,
raste u svim mojim osmjesima
koji su sakriveni
i za svaki tuzni dan koji je ikada svanuo,
cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo.
Svaku suzu koju sam ikada pustila,
nadomjestit cu jednim osmjehom
koji sam propustila
i izravnati racune sama sa sobom,
izjednacit cu rijeci ''dobrodosla'' i ''zbogom'',
zapljeskat cu svim svojim greskama,
porazima i padovima,
svim svojim snovima o dalekim gradovima.
Konacno cu vidjeti koliko sam blizu
nekoj novoj ljepoti zivota,
glasno zapjevati svojoj slobodi
i viknuti: divota!
Koliko ljubavi jos u meni ima,
koliko pjesama, koliko rima...
Pospremam sobu, bacam ovo i ovo...
Na mjesto starih stvari stavljam sve novo.
I krevet mi nekako sjaji u tom svemu,
toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu!
Gdje god je bilo crno,
sada je bijelo.
Sve sto je bilo pola,
sada je cijelo.
Zbrajam sve greske i samo se nasmijem,
jer u suznim ocima jos srecu ja krijem.
Nisam jos ni dala sve sto mogu dati,
ni neznam jos sve sto tek cu znati,
tek negdje me moje sunce ceka
i mladost je moja tek potekla rijeka.
Kada pogledam na sve, ne,
nije mi zao.
Hvala zivotu sto sve greske mi je dao.
Jer sada samo dalje idem jos pametnija
i ruku na srce...
Nikada sretnija.

Zaboravljam te danas,
ako ova sudbina tako želi.
Ali ne proklinjem prošlost,
ni dan kad smo se sreli.
Sanjat ću o drugom nekom,
isto kao što o drugoj sanjaš ti.
A ova bol činit će se dalekom,
kad budem drugog naučila voljeti.
Sada shvaćam,
nije ljubav plamen, što vječno gori.
I skupo, baš skupo plaćam,
to što se ova duša još uvijek za tebe bori.
Zaboravljam sada,
kad još za mene kasno nije
i kažu ljudi da još sam mlada,
a duša plače, iako se lice smije.
Kimnuti glavom, uvijek je lako
i pričati kako odavno ništa ne boli.
Od sada i ja ću tako,
skrivat ću da srce ludo te voli.
Nek' te druga ljubi,
ja te zaboravljam mali.
Jer k'o kockar što uvijek gubi,
ni mi drugačije nismo znali.

U jednom proljecu ja imam dva;
ono s tobom, i ono bez tebe.
Nekome zima jednom osvanja,
meni tad srce dvaput ozebe.
Nekome jesen predstavlja lisce,
kisno popodne i setnju gradom.
Mene tad osmjeh pocne da stisce,
pred ljudima jednom.
Drugi put kradom.
Ono sto zivim poslije nas
isto je onome sto je proslo odavno.
Jos uvijek ti tajne pricam na glas...
Samo sto sada to nije stvarno.
Nekad kad ti si mi grijao ruke,
hladna mi nije bila niti zima.
Jos uvijek te cujem kroz zamor buke,
kao da jos te u svemu ima.
Ja u jednoj godini imam dvije.
Na jednome licu ja imam dva.
U jednoj se ono jos tebi smije,
u drugoj umire, kao i ja.
I kad sretnem u prolazu ljude,
oni vide tek osmjeh znan.
Ni ne znaju sto mi bude
kad mi pozele dobar dan.
Kao da te me rijeci
uvijek podsjete svemu...
Jer dobri dani su bili
i prosli u jednom trenu.
U godini koju brojim
ja zivim cak dva zivota.
U jednom se umrijet bojim,
u drugom je zivjet sramota.

Sjedim sa njim,kakav samo gad!
Da nemam srca,ubio bih ga sad!
Znate kako kazu,nije vrijedan toga.
Ali u jedno sam siguran,ima Boga.

OOOOO oce,da li imas srca;
Da li ti ista u plucima kuca.
Misli i na druge,ne samo na sebe:
Da li ima pomoci ikada za tebe.

Juce sam saznao sve o tebi.
Da ti zelis,zelis sve sebi.
Nisi ni svjestan sta si tada reko.
Tu rijec Sejtan,cijeli milenij je ceko.

Za mene ne brini,pomocu sam sebi.
Ipak svu srecu ja zelim tebi.
Nekad se pitam da li ti mogu pomoci,
da ti nesto kazem.
Ali znam da sam sebe lazem.

Pomozi sebi,misli i na druge.
Ima i kod drugih u zivotu tuge.
Za mene si mrtav!!!Ne misli na mene.
Sada ima vise svakako za tebe.
Za mene si otac,od sada samo formalno;
Pa zar nije to tako banalno.

Ipak cu zavrsiti sa malo vise srece;
Jer sada Edin u novi zivot krece.
A vi,raduj te se,vli te se;
Za druge ljude borite se.
Jer to je svrha naseg zivota;
A ne novca cijela svota.

Ima u ljudima nesto
sto uvijek trazi ih jos.
I kad pitanja izbjegnu vjesto,
nijedan odgovor nije los.
Postoji nesto u nama
sto oprost ne da bas lako.
Neka crna, duboka tama
koja nece zablistat' tek tako.
K'o neka ruka u nama se skriva
i uvijek nas tamo vraca
gdje proslost stanuju siva,
a buducnost izgleda kraca.
Sve se drukcije otamo cini...
Tamo bas nema boljih dana.
Samo negdje, tek u daljini
naviru lica nam znana.
I najmanji jedan trenutak
tamo k'o vjecnost traje.
Svijet je cijeli tek kutak
zvijezda sto nad nama sjaje.
Od tamo vraca se tesko...
Kako bez cilja put da se trazi?
Kad u proslosti jos zivi nesto
sto danas nikom ne vazi.

Ne zelim tako malo osjecaja
tako malo sjaja
prekrivenog u trenutni smijeh
razlog za buduci grijeh

Ne zelim ono sto mi se pruža
želim procvjetati kao najljepsa ruza
zelim osjetiti ono neobjasnjivo
i znati da to što radim nije krivo..

Ne zelim te zato što moram željeti
zato sto te moram zadovoljiti
ne zelim morati zaljubljena biti
ne zelim povrh svega jos i suze liti.

Ne zelim prosjek onoga
sto se naziva veza izmedu nas
zelim da volis, da volim tvoj glas
da nemislis na sebe,da mislis na nas...

Nezelim ono što imaju svi
ne zelim da to budes ti
ne zelim nesto sto necu
ja zelim ono,ja zelim srecu..

Ne zelim prosjecan osjecaj
kad poznajem onog pravog sjaj
ne mogu prihvatiti realno,
kad upoznala sam vec nerealno..

Impresivno...

Možda te ne mogu prijateljicom zvati,
ni kad ti je teško pružit ti ruke.
Zato pjesme svoje ja ću ti dati,
da barem malo ublaže ti muke.
Možda te ne mogu zagrliti
i reći da sve će u redu biti.
Ali svakim novim stihom što ću ga napisati,
između redaka, znam, ti sve ćeš pročitati.
Možda ne mogu biti uz tebe, kad loše imaš dane
i kad sve po zlu ti krene.
Ali i kad suza s oka ti kane,
znaj da imaš podršku jedne žene.
Možda sam na ekranu ime tek,
nekome slovo, još jedan broj.
Al tebi dajem pjesmu, čuvaj je zauvijek,
neka uljepša život tvoj.

da,da...morala sam prvo skupiti sve pesme i preradit ih lepo u word-u...zato ne postavljam cesto....sad cu da vidim imam jos koju,,,,

Ako te dodirne nota,
neke naše pjesme stare.
Zaplači, pa Bože, nije to sramota!
Ako te suza prevari,
pa s oka nečujno krene.
Samo je nježno obriši
i sjeti se jedne žene.
Žene koja odavno nije tvoje ruke osjetila.
Žene koja odavno nije tvoje usne poljubila.
Žene koja je svaku uspomenu sačuvala.
Ako te slome neki zločesti ljudi
i povrijede onako kako si meni povrijedio ti.
Digni glavu gore i samo jak mi budi,
vrijeme će rane izliječiti.
Ako te rastuže zvuci crkvenog zvona
i neka zalutala latica bijela.
Znaj da još uvijek na tebe misli „ona“,
s kojom si bio jedna duša u dva tijela.
Ako te zaboli tuđe prezime pored imena moga
i stisne bol srce k'o ludo.
Znaj da još uvijek sjećam se poljupca tvoga
i čuvam ga u sebi k'o najveće čudo.
Ako te podsjeti na mene pogled na ulične svirače,
oni koji svirali su naše prve noći.
Znaj ljubavi da i moje srce plače,
kad ujutro se probudim, a znam da nećeš doći.

Pobjeda je kad te sruše,
a ti glavu digneš više.
Tako i ja, mirne duše,
opraštam vam; Bog nek' piše.
Za sve laži što ste kleli
i kajanje lažno svako.
''Tuđe ništa ne poželi''
zaborave ljudi lako.
Opraštam vam poslije svega,
bez ijedne ružne riječi.
I zbog tebe i zbog njega
preko sveg ću lako prijeći.
Možda ludost moja to je,
ali ipak ja vam praštam.
Jer tu među nama troje
i on je, o kojem maštam.
I to zbog čeg vas krivim
i na to ću mahnut' rukom.
Mogu i to da preživim
sakrivenom mojom mukom.
Opraštam vam i ne krijem
da ste nanijeli mi bol.
A to što se sada smijem
vašoj rani to je sol.
Ti si bila tmurna stvarnost
usred moje bajke s njim.
Čudna to je podudarnost
da baš njega zavolim.
Ja ga čuvam tu u krvi,
kao neki vječni plamen.
I ne mogu bit' taj prvi
što bez grijeha baca kamen.

Sve si ti pisala?

"Razbije se na sitne,male komadiće,
i njemu nema pomoći.
Razbio si i ti tako moje srce,
i krvlju prekrio moje lice.
Zar,ti nije žao,
što rekla sam ti ćao.
Moje srce nije isto kao nekada,
razbijeno je sada.
I kada me pono zavoliš,
možda ga uspiješ da sastaviš.
Ali,ono ostjae uvijek ono,
i meni vjerno.
Za sve je krivo,
"moje srce ranjivo.

ma jok..neke jesam, a ostale skupljam iz literature i kad cujem od nekog....